BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

23. tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 6. rujna 2010.

Lk 6,6-11

6Druge subote uđe u sinagogu i stane naučavati. Bio je ondje čovjek kome desnica bijaše usahla. 7Pismoznanci i farizeji vrebahu na nj da li subotom liječi kako bi našli u čemu da ga optuže. 8A on je znao njihove namjere pa reče čovjeku s usahlom rukom: "Ustani i stani na sredinu!" On usta i stade. 9A Isus im reče: "Pitam ja vas: je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo? Život spasiti ili upropastiti?" 10Sve ih ošinu pogledom pa reče čovjeku: "Ispruži ruku!" On učini tako - i ruka mu zdrava. 11A oni se, izbezumljeni, počnu dogovarati što da poduzmu protiv Isusa.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

ČOVJEK ILI SUBOTA?

Lk 6,6-11

U sebi pomalo neobično, pa čak i apsurdno pitanje: Što je dopušteno činiti? Dobro ili zlo, subotom? Pa nikada nije dopušteno činiti zlo. I što je još neobičnije, službeni predstavnici ondašnje religije, farizeji i pismoznanci, ne znaju odgovora. Ne odgovaraju Isusu ništa na njegov upit. Isus jasno razlikuje Božje propise od ljudskih zapovijedi, upravo kao i u pitanju trganja i trljanja klasja subotom. Jasno, jedino je dopušteno činiti dobro. U tome je sav Zakon i Proroci. Ali židovski službeni predstavnici ćute, ovdje je velika opasnost. Ovaj im je Isus preopasan i zato odlučuju ubiti ga. To 'ubiti' pronaći ćemo na paralelnim mjestima kod Mateja i Marka, a u Luke je malo ublažena nakana. Isus će, to je već nedvojbeno, umrijeti nasilnom smrću.

Zajednička tematika i ovoga i onoga prethodnoga odsječka jest: Pristajanje uz zakone ili pak čovjekoljublje, čovječnost. Zapravo je u pozadini pitanje slike Boga. Kakvu sliku toga Boga nosim, s kakvom slikom hodim, kako razumijem njegovu riječ. Među razumnim ljudima pitanje je davno odlučeno, ali među fanatiziranim, kakvi bijahu Isusovi protivnici, koji su u svemu tražili kod Isusa dlaku u jajetu, sukob mora eskalirati, pa čak i na smrt.

I ovaj se prizor odvija kao i onaj prethodni u sinagogi. Za vrijeme 'službe Riječi'. Isusov postupak prema čovjeku s usahlom rukom jest Božji upit svačijoj savjesti - napose u onom trenutku u sinagogi: Kako se odnose svetost subote i ljubav prema bližnjemu? Farizeji misle, čovjekovo iscjeljenje subotom jest liječnička djelatnost, to je posao osobe za to pozvane i kvalificirane, dakle, profesionalca, i zato je nedopušteno liječiti nekome nadriliječniku. I sad je upitnik, hoće li se Isus ponovno drznuti te svjesno prekršiti Božju zapovijed? Jasno! Isus čini čudo, čovjeka ozdravlja i time se stavlja - prema njihovu poimanju - nasuprot Mojsiju, čini ono što Mojsije zabranjuje.

On dakle ne naviješta pravoga Boga, nego nekakva koga je on sam zamislio ili izmislio. Njihov je zaključak kako Isusa treba vrjednovati kao heretika, kao lažnog proroka, kao opsjenara i samoga sotonskoga suradnika, kao otpadnika, onoga koji samoga Boga niječe. On svjesno krši Božji propis, ne uvažava subotu. On je narodni neprijatelj koji potkapa predaje i vjeru. Dakle, sud je nad Isusom jasan. Cijela se falanga urotila protiv Isusa.

Zanimljivo je što se veli kako je desna ruka ovoga čovjeka usahnula. Time je on kao dešnjak u svome djelovanju bitno hendikepiran, za bitno uskraćen. Ali nije samo on hendikepiran, osakaćeni su u bitnome i književnici te farizeji. I oni su u svojim razmišljanjima usahnuli, prestali s bilo kakvom aktivnošću, oni svojim postupcima ljude siluju i prisiljavaju na slovo Zakona. Uzalud Isus stavlja čovjeka u sredinu, uzalud se poziva na njihovo smilovanje. Oni su nesmiljeni prema sakatu čovjeku, još više prema Isusu. Oni misle: Pa čovjek nije nasmrt bolestan, neka sačeka neki drugi dan, zašto baš subotom.

Njima se ne žuri. Ljudi mogu čekati, mogu trpjeti, pa neka čekaju i s liječenjem. Nije mu ruka odjednom usahnula, neka se još strpi. I kad prođe subota, onda liječi. Ali ni Isusu nije stalo do termina, njemu je stalo do poimanja subotnjega propisa, njemu je stalo do poimanja Božje riječi, same slike Boga. Smisao je subote da se čovjek odmara u Gospodinu, zahvaljuje za divno Božje stvorenje, a ne da se previja i koči od boli i muke. Smisao je subote Božje i čovjekovo uživanje u savršenosti stvorenja. Čovjek je sam Božje čudesno djelo, izišao iz Božje ruke. I taj je Bog samilosni, sućutni, koji želi zdravo, cjelovito stvorenje, pa time i čovjeka. Čovjek treba pomoći, i Isus ga liječi.

Time je Isus zacrtao svoj daljnji životni put. U njemu je jedinstvo riječi i djela, teorije i prakse, nauka i života, on pomiruje Boga i čovjeka tako što ljude liječi. On je na strani nemoćnih, rubnih, isključenih, a protiv onih koji podižu zidove i bodljikave žice prema ljudima. I veli se: "Isus ih ošinu pogledom, sve odreda, redom! Jednoga po jednoga!" Kakav je to samo prodorni pogled morao biti? Od njega im se vjerojatno ledila krv u žilama. Posramljeni su morali oboriti pogled. Isus nikada i nigdje u evanđeljima nema nikakvih taktičkih promišljanja. Od prvoga trenutka on je na strani čovjeka, nevoljnika, i nema puta natrag. Čovjekova je nevolja u Božjim očima daleko važnija od bilo kakvih propisa i zakona. Čovjek se na kraju pita, koje je čudo bilo veće u ovom slučaju: To što je Isus izliječio čovjekovu atrofiranu ruku, ili to što je prekršio subotu?

Oba su čuda velika, ali je mržnja protivnika bila jača da su u svome gnjevu odmah odlučili smaknuti ga kao opasnost. Pismoznanci i farizeji, teološki ideolozi postojeće religije, čista nauka i pravovjerja na svakom koraku zagorčuju Isusu život. Izvan sebe su od bijesa i gnjeva, treba što prije ukloniti toga Isusa.Za njega nema više mjesta među njima. Otpisan je zauvijek. Zapravo je on sam osobno svojim postupcima potpisao protiv sebe smrtnu presudu.